Ruku pod ruku s’ Don Kihotom na vjetrenjače

Donkihotovska borba važi za iluziju, za fatamorgana, za uzaludnu borbu, za džabe utrošen trud, a pita li se iko koliko je Don Kihota još i koliko nas je koji vidimo divove umjesto vjetrenjača? Ne, ja ne odustajem! Ne dozvoljavam da borba koja je krenula prije više od 4 vijeka bude „uludo bačena”. Nastavljam rame uz rame sa glavnim vitezom mog odrastanja i ne prihvatam činjenicu da je lud. Nikako! Možda iluzionista, ali lud ne! Ako ima negdje neki Sančo Pansa da mi se pridruži, dobrodošao!

Znate li vi da smo svi mi pomalo Don Kihoti? Nismo? Pa kako,bre, nismo? Pa šta je ovaj život do vječita borba protiv vjetrenjača? Pa milioni atoma snage su potrošeni na uzaludne borbe, a onda samo Don Kihot lud. Ne, on je najhrabriji od svih nas koji se busamo u prsa, a ustvari smo tako mali, tako mikro.

Don Kihot kategorički odbija da prihvati stvarnost, jer mu takva stvarnost ne daje mogućnost za ostvarenje zamišljene misije i on je prilagođava svojoj fikciji. Sančo Pansa je dobronamjeran, ali on kvari snove i iluzije. Ne zna Sančo Pansa da se nekad iz „nerealnih” snova rađaju najbolje stvari.

Imate li vi svog Sanču? Ko je vaša „barijera”? Vraća li vas na pravi put vaš Sančo ili vas remeti na putu ostvarenje vaših snova? Razlika je ogromna! Morate da razlučite ko je vaš glas razuma zaista, a ko je ona karika koja vas sputava i sprečava da napredujete.

Don Kihotova borba sa vetrenjačama važi za unaprijed izgubljenu. Nekako je karakteriše borba malog čovjeka protiv velikih stvari. Samo ne znam ko ih je učinio tako velikim i strašnim? Možda mi sami, dajući im toliko na važnosti. Svako od nas se, pa i na dnevnoj bazi, bori protiv vjetrenjača. Svako sa nekom svojom.

Neko vodi borbu sa kilogramima, nekome vježbanje teško ide. Nekoga poroci sputavaju i bori se da ih savlada. Neko ima „pokondirenog” šefa koji mu svako jutro staje na žulj. Nekoga nervira partner, nekog djeca, nekog roditelji. Neko ima zluradu komšinicu kojoj ništa ne promiče. Neko se bori da otplati kredit za auto ili stan, neko polaže ispit već šesti put, neko traži posao u struci godinama i ništa. Nekoga je izdao prijatelj, saradnik ili kolega. Svi imamo muke, neko manje ili veće, koje su svakodnevna donkihotovska bitka kako nam se čini, ali to nije razlog da odustanemo.

Nikada! Bori se, istraj, izdrži!

Život je lijep, samo ako ga mi tako vidimo.

Ponekad će biti zaista teško. Mislićete da nemate više snage, ni volje. Nekada će vaši ideali biti poljuljani. Pitaćete se da li ste godinama bili zaluđeni nekim pogrešnim ciljevima i djelima.

 Ipak, kada ostanete nasamo sa sobom, svojim egom i snovima, kada sve izvagate, resetujete, prečešljate iznova i iznova, shvatićete da je sve i dalje tako živo, tako realno i tako viralno. Ponovo će vas zaraziti tako munjevito kako niste ni sanjali i daće vam takvu energiju i magiju koja će vas nositi do „vjetrenjača” i strahovite borbe, jer borba za sopstvene snove je moćna sila. Jača od svake prepreke, svakog trnovitog puta, svakog lanca i okova.

Nekada ćete biti samo naivni vitez u zarđalom oklopu, koji juriša kako se drugima čini, bez pravca i puta, ali ako sami znate svrhu i svjesni ste svog cilja, svaka misija je ostvariva, svaki san postaje realnost.

Niko ne kaže da neće biti teško, da nećete padati, biti ranjeni i povrijeđeni, ali će tada pobjeda biti još slađa. Nekada će vas vjetrenjače otpuhati, ali ustanite, otresite prašinu sa koljena i u novi pohod, jer ko vam može zabraniti da jurišate? Pa, niko!

I dalje smatram da je donkihotizam jedna plemenita ludost koja teži ka vizionarskim idealima. Znam da je njegova svrha da ukaže na nemoguće ideale, neostvarive ciljeve i unapred izgubljene bitke sa imaginarnim  neprijateljem, ali i dalje ne prihvatam. Ne mogu, jer ako prihvatim da je nestvarno i nemoguće, pa ko ću onda biti? Ko ću biti ako mi u trideset i sedmoj oduzmete te ideale? Meni su tako mogući i tako realni. Ja nastavljam stopama „mog” viteza. Dokle ću stići? Pa vidjećemo.

Kako kaže Miguel de Servantes u svom djelu:

Ni tuga, ni radost ne traju predugo. Kada tuga dugo traje to samo znači da je sreća na vidiku.

Zato zgrabite priliku i sreću kad dođu pod ruku i čvrsto držite, jer zna da isklizne i ode onome ko bolje „povuče”.

Maja Mojić

Diplomirani ekonomist za finansije po zvanju, a po duši zaljubljenik u pisanu riječ. Jarac sa podznakom u Biku, sa bosanskim genom, koji uvijek ide glavom kroz zid. Vječiti borac za pravdu i buntovnica u srcu. Majka tri dječaka, supruga, ćerka i iskren prijatelj.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *