Dobro je da nemam ćerku!

Autor: Maja Mojić

Nekad sudbina, život ili okolnosti učine da nam neke velike i značajne želje ostanu, pa upravo, samo želje, neostvarene. Vremenom sam shvatila i čvrsto vjerujem, da se uvijek sve (ne)dešava iz nekog razloga. Kako je godinama rasla moja žal što nemam ćerku uvećavala se i moja potreba da pokušam da prihvatim i shvatim zašto sam uskraćena za tu veliku želju. Sada, znam da sam pošteđena tog „tereta” zvani ćerka. Mislim da ga ne bih mogla nositi na svojim plećima.

Djevojčice moja, da si se kojim čudom rodila, sigurno bi bila predivna, slatka i umiljata. Zamišljam da bi bila najposebnije biće na svijetu. Uzela bih te čvrsto na grudi i ne znam da li bih se ikada više mogla odvojiti od tebe.

Imala bi tamne okice i svijetlu kosu, mekanu kao svila. Bijel ten poput pamuka i usne kao ružičaste latice. Sigurna sam da bi miris tvoje kože bio ljepši od svih parfema.

Mazila bih te i čuvala, uljuljkala bih te u naručje i sakrila od svega lošeg na ovom bijelom dunjaluku. Ako te ovoliko volim nestvarnu, satkanu samo od moje mašte, pa koliko bih te tek voljela u zbilji?

Kupala bih te u mirišljivim kupkama i mazala najljepšim kremama. Češljala bih tvoju tananu kosicu, pravila ti kikice i pletenice. Oblačila bih te kao princezu, dostojnu najvećeg carstva. Imala bi najljepše igračke koje može da zamisli jedna djevojčica.

Čuvala bih te od dosadnog vjetra i hladnih kiša, od bodljikavog cvijeta i oštrih predmeta. Čuvala bih te od zajedljivih pogleda i ružnih komentara, od loših ljudi i zlih jezika. Pazila bih te kao kap vode u pustinji, dragocjenu i neophodnu. Bila bi, mala moja, najvoljenije dijete na svijetu.

Bila bi moja muza za najljepše priče, moj prozor u raj, sinonim za čistotu i nevinost, za najsvjetlije i najsvetije emocije. Bila bi razlog mog postojanja, sreće i radosti. Bila bi moja oaza mira, moj najbolji prijatelj, moja potpora, svetinja i biće koje uživa moje najveće povjerenje.

Ali, jednog dana, princezo moja, ti bi odrasla. Prirodno bi bilo da bih te morala pustiti u ovaj okrutni svijet, da sama osjetiš svu njegovu težinu. Morala bih otvoriti stakleno zvono pod kojim sam te čuvala i pustiti iz svog toplog zagrljaja u hladno okruženje.

Došla bi vjerovatno jednog dana i rekla mi kako su te djeca u školi zadirkivala i kako te je neki bezobrazni dječak povukao za kiku koju sam ti s ljubavlju isplela. Kroz par godina bi se možda zaljubila u tog istog mangupa i pričala mi kako je te je poljubio prvi put. Ti bi bila ushićena i srećna, a ja bih zebla od strepnje pri pomisli da te može povrijediti, iskoristiti i ukrasti tvoje naivno srce. Bojala bih se da ti možda razočaranje zbog prve neuspjele ljubavi ne ostavi ožiljke na srcu i duši.

Možda bi bila i dovoljno naivna i lakovjerna da se zaljubiš u nekog šarlatana, koji te ne bi bio vrijedan. Možda bi došla jednog dana i rekla mi da želiš da se udaš za istog i rodiš mu djecu. Obrlatio bi te i ti bi pristala na manje od onoga što zaslužuješ, a ja bih tada „umrla”.

Vjerovatno bih pokušala da ti kažem da čekaš, da ne srljaš, da ima vremena. Da će doći bolji i dostojniji tebe takve. Ti bi se ljutila na mene i možda me gledala u tim momentima kao najvećeg neprijatelja. Moje srce to ne bi podnijelo.

Ne bih mogla da „predam” tom šarlatanu, kako ga nazvah, moje blago, moju zjenicu oka. Moje majčinsko srce bi znalo da te on ne zaslužuje, a tvoje mlado i zaljubljeno to sigurno ne bi vidjelo. Mislila bi da želim da ti srušim „sreću”, a ne bi znala da samo želim da sačuvam osmijeh na tvom licu. Pokušavala bih da ti objasnim da je on nestabilan muškarac, ženskaroš, neiživljen, da je nedozrela kruška, čija će „trulež“ zahvatiti i tvoje lakomo srce. Da ćeš mu biti samo kućna pomoćnica, koja će, kada je smjesti u svoje „dvore” i zaključa za njom kapije, početi da vene. Tvoj „zadatak” će biti da mu rodiš djecu, maziš ih i odgajaš, dok će on noći provoditi u zamračenim, dimom napunjenim kafanama, uz vino i muziku, u društvu promiskuitetnih žena.

Ne, djevojčice moja draga, ne bih ja to podnijela. Ne bih podnijela da budeš samo pralja, čistačica, kuvarica… Ne bih preživjela da te gledam uplakanu, razočaranu, nesrećnu. Možda bi neke stvari i sakrila od mene da me ne ražalostiš, ali ja bih opet vidjela, osjetila… Svoju krv ne možeš prevariti. To što nam presjeku pupčanu vrpcu u porodilištu, ne znači da su presjekli vezu kojom smo povezane, doživotno.

Kako bih mogla da gledam kako postaješ samo jedna u moru nepoštovanih žena? Kako mogu da gledam kako moj najljepši cvijet vene? Kako da dozvolim da ti, u koju je utkano tako mnogo ljubavi, živiš bez iste? Ne, nismo svi isti, ne nosimo se isto sa pojedinim životnim okolnostima, jer za mene bi ti, ćerko moja, bila moja Ahilova peta.

Čini mi se da na nam Bog daje upravo ono sa čim možemo da se nosimo i „teret” baš takav, da nam ne slomi kičmu. Da si trebala da budeš, bila bi tu, ali nisi, jer sudbina je, očito, za mene imala druge planove.

Dobro je da nemam ćerku, jer one su valjda namjenjene nekim „jačim” majkama.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *