Ako se ikada budemo rastali, neka to ne bude u proljeće…

Autor: Maja Mojić

Ako ikada poželiš da odeš od mene, samo jedno te molim, nemoj otići u proljeće. Kada odlučiš da digneš sidro iz naše mirne luke i kreneš da ploviš drugim morima, čekaj neke „gore” dane. Čekaj bure, oluje i jesenje kiše, tada niko vidjeti neće suze moje. Ne pričinjavaj mi bol u aprilske divne dane. Niko ne odlazi u proljeće, niko ne odlazi dok se ljubavi rađaju.

Kada stvarno poželiš da odeš, uzmi šarene kofere i spakuj naše divne uspomene. Spakuj sve one srećne dane, svaki osmijeh moj i sve što te na mene sjeća. Znaj da, ako odeš, to će biti zauvijek. Pogotovo ako odeš u proljeće, tek to ti oprostiti neću. Nikada.

Kada mi jednom okreneš leđa, ne pokušavaj da se vraćaš više. Ne možemo tu čistu, divnu ljubav, prljati rastancima. Rastanak je samo jedan i otići ćemo dostojanstveno, bez ružnih riječi, bez tuge i plača. Samo, nemoj da bude u proljeće.

Kako da posljednji poljubac bude u proljeće, baš kao i prvi? Pa ne ide to, ne!

Možda ne umijem da ti kažem sve ono što osjećam, ne zamjeri. Možda neću znati, ni moći, čak ni onda kada tvoj brod zaplovi. Nisam nikada znala da „kupujem” ljubav. Možda ću poželjeti da viknem, da te zadržim, ali, neću znati. Usne će ostati nijeme, a oči prazne i umorne. Znaš da sam to ja. Takva i nikada drugačija.

Ne uzmi mi za zlo, molim te. Znaš da nisam vična tim izlivima ljubavi, romantičnim pjesmama i tužnim pogledima. Mi „zatvoreni” volimo tiho, mirno i bez stega. Mi puštamo da plovi taj brod ljubavi. To je prava ljubav, koja ne poznaje ni vrijeme, ni granice…

Otiđi lagano, lepršavo… isto kako si i ušao u moj život. Spontano, divno i neobavezujuće okreni se i idi. Nemoj da se okrećeš, jer ja neću biti na raskršću gdje si me ostavio.

Možda je zato i toliko lijepa ta ljubav, jer nema okove, težinu i pritisak. To je nekako svojstveno zimi, a mi smo se našli u proljeće. Možda je zato ta ljubav tako mirisna, laka, opuštajuća i blagorodna.

Mnogo je riječi koje će ostati neizrečene, ali nije ni bitno. Kada je iskreno i pravo, razumije se i bez riječi. Nekada riječi mogu da pokvare sve, jer nisu dovoljno dobre i jake da opišu ono što srce osjeća. Zato, ne očekuj da te riječima zadržim. Znaš da to nije moj teren. Znaš da najbolje „pričam” dok grlim i ljubim.

Kada dođe to proljeće u kom poželiš da ne budeš više moj, pamti ga. Pamti i ureži duboko u sjećanja slike naših trenutaka, jer poslije mene, jedino ćeš njih imati.

Kajaćeš se sigurno ako odeš u proljeće, ali to će biti tvoj izbor. Moraćeš da živiš sa posljedicama svojih odluka, ali tvoje su, pa ih prigrli, baš kako mora. Shvatićeš da si pogriješio, biće kasno, jer znaš da se ja ispričanim bajkama samo jednom radujem. Znaš da volim samo početke i da za njih živim. Znaš da ova radoznala, krhka djevojčica u meni neće dozvoliti drugu priliku. Zato, gledaj da ne odeš u proljeće…

Proljeće je. Opet cvijeće miriše. Neke nove ljubavi se bude, pišu svoju bajku. Neki Romeo je našao svoju Juliju, a ja i dalje slušam onu:

Ako poželiš da mi se vratiš,
gledaj da to ne bude skoro.
Vremena daj mi da te prebolim,
dođi kad prestanem da te volim…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *